Postojanje je krhko i razvučeno.
Svaki dan prelazi u sljedeći, bez jasne granice.
Monotona ponavljanja udaha i izdaha.
Želje nakratko izrone, pa se rasprše jer potjera za bilo čim čini se besmislenom, a svaka pobjeda šupljom — samo trenutno skretanje pažnje sa sveprisutne činjenice besmisla.
Niti naročite radosti, niti izrazite boli — naprosto “puko” postojanje.
Čak i veze blijede i pucaju — prijateljstva, poznanstva, pa i ljubavi polako tonu u daleke sjenke.
Ostaje dalje neprekidno otkucavanje sata, neminovno vodeći ka konačnom zatišju.
Nastavlja se naprijed, ne iz uvjerenja, već iz tvrdoglave navike pukog postojanja.